PRIČE USPOMENE NA DUŠEVNE LjUDE
(Zbirka priča ,,Melina iz Tesaloniki ekspresa“ Tihomira Nestorovića)
Stvaralac Tihomir Nestorović određen je dvojnostima. On je novinar i književnik, koji je u svojim mnogobrojnim reportažama, romanima, pričama i pripovijetkama ispisao jednostavnu istinu o čovjeku. Određen dvojnostima poput Andrića između istoka i zapada, Nestorović je između svoja ,,dva zanata“, poput njegovih likova geografski smještenih između dvaju rijeka, odredio i svoj put. On nikome ne pripada. On nije ničiji, on je sam svoj. U toj jedinstvenoj osobenosti, pišući i stvarajući književne likove, Nestorović ne eksperimentiše. Ne poigrava se formom, ne želi da zadivi niti da zbuni čitaoca, nema potrebu da filozofira ili provocira, piše uvijek isto ‒ jednostavnim i lakim stilom.
Sve njegove priče se brzo i lako čitaju. Budući da piše o jednostavnim i neobičnim ljudima, njegov jezik prati takve teme. Podsjećam čitaoce kako je Crnjanskom oprošteno ,,narušavanje sintakse“ gomilanjem zapeta. To je njegov pečat, njegov formalni okvir za lirizam u prozi. Tako je i sa našim Nestorovićem. Samo kod njega zavisna rečenica lebdi samostalna, negdje, ne pripada nijednom glavnom sintaksičkom nizu, jedna riječ s tačkom ,,štrči“ među rečenicama, a poslije toga opet nastavlja da pripovijeda, da bi nakon nekoliko pasusa ponovio manir. Tako se otkriva jedinstven doživljaj ‒ da pred čitaocem ne stoji knjiga, već živi usmeni pripovjedač. Duboko odan starim piscima, poput Milovana Glišića, Laze Lazarevića, Petra Kočića, realista, pripovjedača sela i duše, Tihomir Nestorović oživljava i udomljuje nove, naše ljude, iz ,,novih vremena“ kojih se još poneko sjeća, ali koji polako padaju u zaborav. Nisu važni događaji, važne su uspomene. Ne mogu da se oduprem utisku da je pisac imao namjeru da pred čitaoca donese opomenu zrelog čovjeka koji je živio život, iza koga je pedeset godina stvaranja, a koja glasi: Čovjek je određen mjestom rođenja. Tako njegovi likovi, doduše nepotpuni, samo skicirani, lutaju svijetom, noseći uspomene na neke životne epizode, ali isto tako zarobljeni u tim svojim uspomenama. Čitaoce sigurno zanima ko su ti ljudi i zašto su se našli u centru piščevog interesovanja?
Poznavaoci Nestorovićevog stvaralaštva znaju da njega zanima jednostavan čovjek, onaj koji je ,,u prolazu“ na ovom svijetu, graničar, onaj koji svojom karakterom i usudom hoda po ivici litice, ali Božji ugodnik i izvanredan po dominantnoj osobini. Kod nekih dominira čestitost i revnost kao kod Grigorija Malenčića, ukletost kao kod Agnije, sreća u nesreći kao kod dječaka Tadije alasa, a neki su posvećeni poput Aranđela zvonara. Sve su to u jednoj knjizi sabrani likovi, istorijski nebitni, a bitni jednom piscu koji želi da se za njih zna. I dalje su u fokusu slike likovi, semberska ravnica, okolina Šida, Valjeva, Posavotamnava, crkve i ulice, Bijeljina koje više nema, kao ni ljudi koji su slika jednog vremena (Priča ,,Prva zvjezdica Grigorija Malenčića). Ova Nestorovićeva zbirka je poput ,,vrteške odabranih duša“. Čitalac bi se mogao pitati zašto to nije naslov ove zbirke, budući da ovako glasi jedan od naslova njegove priče o duševnim Ciganima. Zašto baš ,,Melina iz Tesaloniki ekspresa“?
Zanimljiva je Nestorovićeva namjera da se ispriča ,,pozadina“ života nekih ljudi, poput čuvene Selme (Selma, ne naginji se kroz prozor), da se uzgred, pišući o prošlom vremenu koje se ne može vratiti ispriča priča o lektoru koji nema snage da se vrati u svoj zavičaj (a uspomene se bude), da se uz to pomene sudbina nesrećnog Zije Dizdarevića i stradanja u Jasenovcu a da to ne postane tema, ali čitaocu to ne može promaći, mora se pitati, otkud sad i to? U ovoj knjizi dominiraju teme zavičaja ‒ odlazak iz njega ili povratak u rodni kraj, potom uspomene na ulice, gradove, ljude i žene, prve i nezaboravljene ljubavi ‒ i nezaobilazni vozovi. Danas je i vozova sve manje. Nestorović kao da želi da kaže da su ovo posljednje priče, smještene u nekim vagonima, na relaciji Beograd ‒ Šid ‒ Hercegovina ‒ Bijeljina, priče koje se guraju da budu ispričane da ne bi pale u zaborav, prije nego što se njihove stanice zauvijek ugase. Zašto baš ,,Melina iz Tesaloniki ekspresa“?
Ovo pitanje ostavljam čitaocu za razmišljanje uz preporuku za čitanje duševne knjige o duševnim ljudima, posvećenu čestitima, neiskvarenim karakterima, ravničarima, gorštcima, vojnicima, Ciganima (s najvećim poštovanjem i ljubavlju), prvim ljubavima i poljupcima, mladosti, za kojom i pisac žali. Ovo je, ako se može tako reći, jedna lijepa i sjetna knjiga, koja je ponosno ponijela naslov zahvaljujući priči u kojoj se najmanje priča. Zato je jedan od mogućih odgovora na pitanje ,,Zašto baš Melina?“ veoma jednostavan: Ako ne vladate savršeno nijednim jezikom, naučite bar da govorite jezikom ljubavi. Život je kratak, riječi zaboravljamo, ali snažne uspomene na ljude ne blijede dok je u njihovoj pozadini priča o ljubavi. Volite bar ulicu, poput one najživlje, bijeljinske, Račanske. Nestorović, opirući se promjenama, govoreći o Račanskoj, kaže: ,,Biće je dok je god onih koji je vole.“
Ponavlja Tihomir Nestorović, sa sjetom, prigušeno, oproštajno za ljudima i gradovima ‒ ,,Nema, pa nema. Bilo pa nema.“ Međutim, čitaoče, pred tobom stoji ova knjiga, uspomena, verbalizovani album, priče uspomene o duševnim ljudima, jednog duševnog književnika. Iskrenih pisaca poput Tihomira Nestorovića, uvijek će nam nedostajati.
Stojanka Đokić
profesor srpskog jezika i književnosti
Tihomir Nestorović
Tihomir Nestorović rođen je 1949. godine u Zenici. U ranom djetinjstvu dolazi u sembersko selo Brodac, u zavičaj svojih predaka, u kome i sada živi i stvara.
Novinarstvom i književnošću počeo je da se bavi u Zvorniku 1971. godine. Piše romane, pripovijetke i reportaže. Radi na BN televiziji u Bijeljini. Jedan je od najstarijih aktivnih novinara u Republici Srpskoj i u okruženju.
Za više od pola vijeka novinarskog rada u listu Glas sa Drine, Radio-Zvorniku, Radio-Sarajevu, novinskoj agenciji SRNA i RTV BN, u kojoj ima status urednika, objavio je više od tri hiljade novinskih, radijskih i televizijskih reportaža.
Dobitnik je nekoliko značajnih nagrada za novinarstvo i književnost: Zlatna televizijska slika, Zlatno zrno Srbije, Povelja Filip Višnjić, Vukova povelja, Zlatna povelja „Stanko Nikolić“ Grada Zvornika. Roman Ilinčići proglašen je u Udruženju književnika Srbije (UKS) za najbolji istorijski roman napisan na srpskom jeziku 2016. godine i dobitnik je nagrade „Janko Veselinović“.
Objavljena djela: romani Miona Bročanska, Dvije dodole, Jana, Teodor, Ilinčići, Jablanovi Snene Zvijezde i Pansion Gospođe Hadživuković. Zbirke priča i pripovjedaka: Bele lađe Teše Bećarine, Jecaj duše tankoćutne, Između dvije rijeke, Zemlja vilovita, Priče zavičajne, Proljeća redova Josifa, Dukati Paje Zlojutra, Ljudovanje i Melina iz „Tesaloniki ekspresa“.
