”Pišite MAMA velikim slovom”
Izdavač: ASoglas D.O.O, Štamparija: ASoglas D.O.O, Dizajn korice: Nina i Đorđe iz Crne Gore
Autor: Radmila Šinik, Bileća
RECENZIJA:
Iskre dječije duše
Djetinjstvo je period života kad ne razmišljamo o uzrocima i posljedicama, kad svijet shvatamo onakvim kakvim ga vidimo i uživamo u njegovim pojavnim oblicima. Djeca nisu opterećena onim što je bilo juče, ili što će biti sutra, nego se raduju sadašnjem trenutku. Onaj ko uspije sačuvati neke od ovih osobina u srcu može da razumije ta mala stvorenja i njihove naivne, ali bezazlene postupke. Takva je i pjesnikinja Radmila Šinik.
Radmila je, prije svega, nježna majka koja konstantno osjeća prisnost prema svoj djeci i tu prisnost i nježnost i svu ljepotu tih plemenitih emocija pretače u lijepo vajane stihove. Njene pjesme su oda životu, rađanju i radosti. Sve što se događa je povod za novu radost i izvor novih saznanja. Pjesme slave život, nasuprot imaginarnoj stvarnosti kojom danas djeca žive prikovana za računare.
Prikovani za stolicu
Neće preko vrata,
U prirodi da borave,
Pa on je ZAMLATA!
Ima tu i simpatičnih djevojčica i dječaka koji upoznaju prvi zov ljubavi i odgovaraju na njega na svoj naivan i prirodan način.
Jao,jao, mila mati!
Za njom lud sam sasvim,
Košmar mi je u glavi,
Neću ni da zaspim!
Pjesnikinja mnogo voli selo i male životinje, posmatrajući kako one odgajaju svoje potomstvo, slijedeći urođene im instinkte. Ona se divi tom zaista tako lijepom svijetu na koji smo navikli da ne obraćamo pažnju, zadubljeni u savremenu tehniku koja prijeti da zamijeni sve. Pjesme predlažu djeci da se otisnu u prirodu, da puste bubamaru da im sleti na dlan, da prošetaju šumom i oslušnu milozvučni poj ptičica, da uživaju u jednostavnim, a tako lijepim pojavama.
Nisam djeco, mali pjetlić,
Svi me znate, ja sam djetlić!
Tijelo mi raznih boja,
Na glavici kruna moja!
Neprirodno je život, a naročito djetinjstvo, provesti za nekom crnom spravom i zanemariti taj tako lijepi svijet koji je stvoren za nas.
Pjesme u ovoj zbirci nisu metrički okovane, a ne mogu se nazvati ni slobodnim stihom postmoderne. One jednostavno lepršaju, nisu rogobatne i predstavljaju jedno neusiljeno ispoljavanje emocija. Radmila nema metričku šemu kojoj se prilagođava, već ritam upravlja prema ritmu svog srca. Vidi se da su pjesme nastajale u različitim periodima. Neke su fino obrušene i dorađene, a neke „iz prve ruke“, napisane u jednom dahu sa ciljem da izraze trenutni osjećaj bez pretjerane brige o formi. U mnogim pjesmama imamo opjevanu radnju, jedan mali događaj, a ne prosto opis.
U pjesmama se ne vidi pretenzija da se kaže nešto naročito novo, pa čak ni da se iste stvari opjevaju u novoj i neobičnoj formi, već prosto da se iskaže na jedan lijep i privlačan način stara i djeci uvijek privlačna tematika. Svaka pjesma ima pouku, ali su one negdje direktno izrečene (Zamlata, Radost za zdravlje), a negdje zavijene u ukrasni papir blage metafore kako bi mališani mogli lako da pogode smisao stihova pisanih upravo za njih. Neke pjesme su lekcije iz pedagogije pretočene u stih i namijenjene više odraslima. I, naravno, kao kod svih pjesnika koji opjevavaju prirodu i njene ljepote, ima lijepih i nezaobilaznih onomatopeja i mnoštvo personifikacija.
Začulo se tras, tras, tras,
Jeca meca na sav glas!
Na zemlju je jadan pao
Joj sramote jao, jao!
Djeca ne žele pretvaranje. Ona hoće iskrenu dušu, dušu pjesnika koji iskri ljubavlju prema njima. Naravno, govorimo o mališanima najnižeg uzrasta kojima su pjesme i namijenjene. Oni ne poznaju metriku i oblike stiha, ali znaju da li je u paketiću komad radosti, ili dosadno foliranje. I nikada ni za šta ne kažu da im se sviđa „onako“, nego im se nešto dopada, ili ne. Nema sredine. A Radmiline pjesme su zaista izlivi srca onoga ko se sa decom družio cijelog života.
profesor-master Davor Arnaut
