Savremeni Banović Strahinja
Roman „Dah Božji“ prati nekoliko godina u životu mladića po imenu Đorđe. Kroz taj period života glavnog junaka autor nas vodi smjenjujući trenutke apsolutne sreće i neizmjerne tuge i beznađa. Ovako predstavljen roman na prvi pogled vas neće zainteresovati i pomislićete da je sličan drugim romanima koje možete da pročitate. Međutim, tu biste mogli upasti u zamku.
U romanu jeste akcenat na ljubavnoj priči između dvoje ljudi i zato ovaj roman možemo okvalifikovati kao ljubavni roman. Ljubavna literature je popularna i neće nas začuditi to što je i naš autor uzeo sebi za zadatak da napiše takav roman. Ljubav je uvijek bila velika tema i inspiracija u umjetnosti. Čitava ova ljubavna priča i događaji koji je prate ne bi bili ništa posebno da autor nije vješto ubacio motiv praštanja.
U savremenom svijetu u kome su vrline skrajnute i u kome se nerijetko živi po principu oko za oko, zub za zub, u kome nemamo vremena za sebe, a kamoli za druge, ovdje nam je prikazan junak koji po mnogo čemu odudara od današnjeg vremena. Prikazan nam je junak koji bi svojom veličinom i vrlinama odudarao i u davna vremena. Možemo reći da nam je prikazan savremeni Banović Strahinja. Ne opisuje pisac ovog junaka epski, on nema oružje, ne vodi bitke, ali ima srce sa kojim može izvojevati borbu sa svojom sujetom, sa tom potrebom da sebe više cijenimo i veličamo i da pobjeđujući sebe opet izađe kao pobjednik. Ovdje je junak savremeni čovjek koji ima i vrline i mane, živi običnim životom i traži svoje mjesto pod suncem. Pošto živi tako svakodnevnim životom ne bismo od njega očekivali neka velika djela, ali nije li dovoljno veliko djelo biti dobar čovjek?
Vrline koje posjeduje glavni junak su rijetke i ne sreću se tako često. Sva dobra djela koja čini on čini iz ljubavi. I kad se zapitamo da li postoji išta ljepše i veće od toga, pisac nam nametne još jednu situaciju u kojoj vidimo da je praštanje možda i veće od svega. Praštanje dolazi iz ljubavi i sva djela koja su takva su vrlinska. On podnosi žrtvu da bi svojoj dragoj olakšao život iako su ti trenuci za njega najteži u dotadašnjem životu. Pored toga što doživljava izdaju i ostaje sam, on nalazi razumijevanje za nju i njene postupke i na kraju joj oprašta. Upravo ovim postupkom da se nevjernoj ljubi oprašta i ne gleda na njen grijeh, nego se daje nova prilika, čitaocu se pokazuje sličnost Đorđa sa poznatim epskim junakom. Glavnom junaku niko ne garantuje da je to ispravan postupak i da je to dobitna kombinacija, ali njemu to nije ni bitno jer on ne igra na dobit nego na srce.
Čitajući ovaj roman pitamo se da li smo mi spremni oprostiti izdaju zbog ljubavi. Koliko smo spremni da umanjimo sebe kako bismo se uzdigli u ljubavi? Kolika je naša snaga i da li možemo svojom snagom nositi i podnositi tuđe slabosti? Da li smo spremni da sebe uložimo i ponovo nekome pružimo srce na dlanu? Na ova pitanja bi svako trebao sebi odgovoriti jer cilj umjetnosti i jeste da nas pomjeri iz misaone učmalosti i u nama stvori plimu osjećanja.
Autorovu sposobnost da na pitak način prikaže motive koje odabere smo vidjeli i u njegovim prethodnim proznim ostvarenjima: „Spirala“, „Pečat“ i „Nasljeđe“. Tu vještinu građenja radnje možemo pripisati tome što je ovo autor sa objavljenim i nagrađivanim djelima, ali i njegovom talentu.
U osnovu romana autor upliće stvarne likove i onda ih prepliće sa svojom imaginacijom i tako stvara zaokruženu cjelinu. Nit koja je od početka prisutna u djelu i koja sve drži na okupu je vjera u Božju promisao i pomoć. To je vodilja koja osvjetljava najmračnije tunele misli u kojima vladaju bespomoćnost i beznađe, pa odatle i sam naslov „Dah Božji“ jer je samo dah bio dovoljan da se pokrenu jedra čovjeka koji iz tame bolesti prelazi u svjetlost života i borbe.
Sa lakoćom pisac vodi naraciju priređujući nam i zapažene deskriptivne dijelove, ali i duhovite opaske kroz dijalog. Radnja romana nesmetano teče i mislimo da nas ne može ništa iznenaditi jer smo uplovili u sigurne vode. Međutim, pred kraj nam dolazi obrt i tada shvatamo da je roman pisan sa porukom. Poruku svako za sebe treba da izvede jer će svako na svoj način da doživi ovo književno ostvarenje.
Roman neće ostaviti ravnodušnim pažljivog čitaoca koji je spreman da napravi pretres svojih osjećanja i da odgovori na pitanja koja se nameću čitanjem ovog književnog djela. Iako nas podstiče na razmišljanje i utvrđivanje naših sposobnosti za praštanjem po završetku čitanja osjećamo se prijatno što smo bar u izmišljenoj realnosti boravili sa takvim čovjekom i budi nam nadu da zaista takvi ljudi postoje i danas.
Prof. srpskog jezika i književnosti
Andrea Radiša
