Izdavači: Književna zajednica „Jovan Dučić“ Trebinje
ASoglas Zvornik
Urednici: dr Radoslav Milošević
Dejan Spasojević
Recenzenti: Ilja Mihajlović Čislov
urednik i prevodilac djela Vladike
Nikolaja na ruski jezik i predsjednik
Rusko-srpskog prijateljastva
Prof. Koča Govedarica
O pjesmi „Kanada je to“
akademik Jovan Delić
O pjesmi „Mostarska Saborna crkva“
paroh mostarski Radivoje Krulj
OBNOVA SOCIJALNE POEME – Prof. dr Jovan Delić
Kraća poema Novice Telebaka „Kanada je to“ nov je i moderan izraz na izazove doba i života. Riječ je o pjesničkom ostvarenju sa socijalnom tematikom, o staroj temi u modernim vremenima – odlasku naših mladih ljudi preko okeana, u Kanadu, u potrazi za zaradom, boljim životom i ličnom srećom. Napuštaju se rodna kuća, ratom unesrećena otadžbina, zavičaj, majka i očev grob. Temu socijalnih migracija svojevremeno je snažno opjevao Mostarac Aleksa Šantić, a evo joj se, na moderan način, vraća drugi Mostarac – Novica Telebak, kome je Šantić jedan od najdražih, a možda i najdraži, i najprisniji, pjesnik tradicije, što se sluti i iz ove pome. Nije li na pomolu obnova socijalne literature i socijalne lirike kao odgovor na socijalne nevolje i izazove novoga stoljeća i milenijuma?!
Socijalna pjesma može biti izraz nekog socijalnog programa; može se naći u funkciji aktuelne politike. Ona, po definiciji, jeste angažovana, a njen angažman može postati tendenciozan. Često je jednoznačna i u službi socijalne funkcije; izraz te funkcije i neke socijalne ideje. To sa ovom pjesmom, srećom, nije slučaj; sve pomenute zamke je izbjegla.
Telebakova poema “Kanada je to“ ima - kao što je to često sučaj sa dobrom socijalnom pjesmom - rodoljubivu i intimnu dimenziju: izražava ljubav prema zavičaju i otadžbini, prema rodnoj kući i ukućanima, u ovom slučaju- prema majci, očevom grobu, djeci. Slobodna je od svakog političkog projekta i ideologije, usmjerena upravo na posljedice slobodne odluke lirskog junaka po njegov intimni svijet: rodnu kuću, majku, djecu.
Telebak se odlučio za slobodan stih i za (raz)govorni ton, za stvaranje iluzije usmenosti i kazivanja, odnosno na racije, što je poemi imanentno. On ne optužuje nikoga niti ispravlja socijalnu nepravdu, jer zna da to nije u pjesnikovoj prirodi ni u pjesnikovoj moći. „Ovdje krivca nema“, kaže u prvom stihu završnog djela poeme. Sve je dio usuda i opšte nesreće.
Poema je razdijeljena u četiri djela. U prvom se pjeva o pripremi neimenovanog lirskog junaka za odlazak i o odlasku u Kanadu. Mladi čovjek pakuje stvari za avion, želeći da ostavi sve suvišno, a majka mu, „prozračna kao naše nebo“, gura u ruke jastučić sa domaćim, ljekovitim travama, da na njemu spava i da od trava pravi ljekovite čajeve; daje mu i neku igračku vodenice koja za majku ima status svetinje, pa je „ko svetu naforu“ predaje sinu u ruke, očito i sama vezana za vodeni mlin, koji joj je, slutimo, pomogao da preživi. Majka „grlenom knedlom podvezuje vreću“ sa sinovim stvarima boreći se sa snovima i snoviđenjima pred konačni rastanak. Na rastanku je svima „teško samo ocu nije…, / na vrijeme umrije“, kazuje lirski junak i gorkom ironijom boji svoje kazivanje. On već leti i sanja svoje novo rođenje u srećnoj zemlji u kojoj „ svega ima“:Letim i sanjam da se rađam i pjevam,
a drugi plaču.
Tamo svega ima.
Kanada je to.
Taj „uzlet“ i let u tuđinu, s iluzijom izbavljenja od domaće nevolje, vraća nas naslovu i ističe refren koji će se provlačiti kroz sve djelove poeme: „Tamo svega ima. / Kanada je to“. Prvi dio refrena se varira: „tamo“ će postati, dolaskom u obećanu zemlju- „ovdje“, a epilogom će ovaj usrećiteljski refren biti osjenčen ironijom, pa će se ta ironija, s kraja poeme, vratiti kao talas na cio refren, pa čak i na naslov, što ukazuje na moderni senzibilitet i pjesnika, i njegovog lirskog junaka.
U drugom dijelu tamo je postalo ovdje; tuđe je za nevolju „svoje“. „Svoja zaboravnost se nagrađuje“, brzo je shvatio i naučio mladi emigrant koji je „od čeone kosti predaka / sačinio (…) morsko jedro, / razlomio rodnu pogaču“. Varka svjetlosti tuđine zabljesnula je mladoga emigranta. Ako je – a jeste – čeona kost glavna kost glave i čovjekovog pamćenja i ako je mladi emigrant od nje sačinio morsko jedro“, onda je pamćenje u opasnosti, pogotovu ako se „svoja zaboravnost (…) nagrađuje“. Identitet je u temelju ugrožen, pogotovo u dolazećoj generaciji koja obnavlja život – u djeci. Ona će se brzo „ integrisati“, što znači – izgubiće se iz staroga jata.
U gubljenju pravoga roda svak može biti rod, ma odakle dolazio, ma kako izgledao i ma kako se zvao. To je više dokaz o doživljaju odrođavanja od ljudi nego što je potvrda širine i čovjekoljubivosti, mada se to dvoje ne isključuje.
U trećem dijelu poeme emigrant je već istrošen i malaksao. Nije više „za tovara“ ni za teške poslove – jer mu „leđa škripe, jugovinu traže“, pa bi sada rado selio „tamo u tu ljepotu – na svoj jug“. Mnogi mladi ljudi su se upokojili. Zanos se pretočio u novac, a novac brzo otiče. Emigrant više nije mlad, ali je raspolućen. Javlja se misao na grob: „dal' u grob domovine / il’ garevina, pa tu u more“? „ovdje je“ – što će reći u Knadi – jeftinije nego u grobu domovine. Emigrant u vazduhu osjeća cinički glas svoje djece: „Ovdje, jeftinije je / ko će ga voditi tamo? / U more, u more /Naš je tata volio more“. More je perspektivni, široki grob za emigrantov pepeo, za „garevinu“. Iluzije su razbijene; buđenje je došlo kasno.
Najzad, u četvrtom dijelu, glasom emigranta, izrečena je pohvala Kanadi i Gospodu. I Kanada ima svoje nesumnjive ljepote; „Gospod je jednako veliki kad stvara“. Kanada daje novac, ekonomsku sigurnost, iluziju bogatstva - „sve“, ali uzima djecu i živote. I to joj emigrant prepušta mirno bez snage i načina da se suprotstavi ili opire: „Sve si mi dala, a djecu uzela…“, poentira u završnom stihu junak emigrant.
Bolna i samorazorna aktuelna i beznadna, ova poema upozorava na posljedice užasa moderne emigracije – na beznadežno gubljenje identiteta. Prof. dr Jovan Delić
