Književno djelo mora biti okrenuto čovjeku
*Shvatio sam da je književnost moja sudbina i prijatno se osjećam u toj spoznaji
*Možda suviše pojednostavljujem, ali najvrednije u životu je moći pogledati sam sebe u oči i reći: Nemam čega da se stidim!
*Umjetnost je za mene nešto bez čega ne mogu, smisao življenja
Razgovarala Željka AVRIĆ
Ranko Pavlović je više od šest decenija prisutan u srpskoj književnosti. Ostvaruje se u gotovo svim književnim rodovima i žanrovima, u poetici za odrasle čitaoce i za djecu. Zastupljen je u školskoj lektiri, čitankama, mnogim našim i stranim antologijama, prevođen je na više jezika, ovjenčan mnogim značajnim književnim priznanjima, među kojima i poveljama za životno djelo Udruženja književnika Srbije čiji je počasni član, Udruženja književnika Republike Srpske i Akademeije Ivo Andrić. Član je Slovenske akademije književnosti i umjetnosti sa sedištem u Varni, Bugarska.
Odazvao se pozivu ASoglas Izdavaštva i ustupio za objavljivanje svoju novu zbirku poezije, što je i bio poziv za ovaj razgovor.
Od prve Vaše knjige objavljene 1963. godine – pesničke zbirke „Nemir sna“, do poslednje objavljene knjige – romana za decu „Tajne Kraljevog Grada“ (drugo izdanje) 2024. godine, prošla je 61 godina. Šta je sve stalo u njih?
Bogato životno i knjiško iskustvo. Odlučan iskorak iz poetskih i u prozne vode. Blizu stotinu objavljenih knjiga za odrasle i za djecu. Dva puta izabrana djela – 2004. u četiri, a 2023. godine u 14 tomova (osam za odrasle, šest za djecu). Više od 30 dramskih tekstova, igranih na radiju i na dječjim pozorišnim scenama. Neki će možda reći – i previše. Na takvu primjedbu odgovorio bih: tjerali su me teme i motivi, udruženi s mojom potrebom da iskazujem svoj odnos prema svijetu u kome živim i koji živim.
U tih šest decenija i kusur godina ni u jednom trenutku nisam došao u iskušenje da ostavim olovku (koja je davno metamorfozom se pretočila u pisaću mašinu, zatim u računar, pa od prije deceniju u laptop koji uvijek sa sobom nosim. Shvatio sam da je književnost moja sudbina i prijatno se osjećam u toj spoznaji. Otkad sam otišao u penziju, bar dvostruko više živim s književnošću nego kad sam bio zaposlen. Moglo bi se reći da završavam ono što mi je tokom dinamične radne karijere, u novinarstvu i izdavaštvu, bilo samo u mislima.
Šta je za Vas umetnost i šta je zadatak (uloga, misija) umetnika?
Umjetnost je za mene nešto bez čega ne mogu. Smisao življenja. Svaki umjetnik ima svoju definiciju misije stvaraoca. Ja lično mislim da je poslanje umjetnika da slijedi svoje misli i osjećanja, impulse sopstva. Da uvijek bude svoj i da ne povlađuje društvenim, naročito političkim pritiscima koji bi bitno uticali na njegov stvaralački habitus. Priklanjanje političkim strujama, naročito dnevnopolitičkim diktatima, upropastilo je mnoge pisce. To nikako ne znači da pisac svojim djelom ne treba da bude angažovan. Naprotiv! Njegova pjesma, pripovijetka, roman treba da budu okrenuti čovjeku i njegovoj slobodi, a ne nikako političaru pojedincu ili određenoj političkoj opciji. Sjetimo se perioda socrealizma; samo oni pisci koji su vješto isplivali iz zavodljivih voda politikantstva ostavili su nam vrijedno umjetničko djelo.
Svedoci smo iskušenja i turbulencija kroz koja danas prolazi pojedinac, porodica, društvo, svet. Da li književnik treba da bude društveno angažovan ili da se zadrži u sferi mašte i pisanja?
O tome sam već iznio mišljenje odgovarajući na prethodno pitanje. Tome dodajem samo da nema pisca koji neće makar malo „zaviriti“ u svijet mašte, u ono što nazivamo paralelnim svijetom. Ali, i kada mašta, spisatelj treba da bude angažovan, književno angažovan. Kreirajući svoje književne likove, prozni pisac gotovo bez izuzeta stvara galeriju, uslovno rečeno, „pozitivaca“ i nasuprot njoj galeriju onih koji bi da terorišu druge, ruše ljudske slobode, uspostavljaju nekakve društvene „vrijednosti“ kao suštu suprotnost ustaljenim vrijednostima. Tu pisac, nenametljivo, metaforički, može čitaocu pomoći da iskristališe jasan stav prema tim suprotstavljenim polovima.
Šta karakteriše današnju književnu scenu? Šta je, po Vašem mišljenju, obeležilo književnu 2024. godinu?
Činjenica da je za NIN-ovu nagradu za roman objavljen u 2024. godini na srpskom govornom području konkurisalo 185 – upotrijebiću pežorativan izraz – spisateljskih tvorevina, jasno nam pokazuje da se danas, često bez objektivnog uredničkog vrednovanja (mnogi izdavači i nemaju urednike!) objavljuje mnogo knjiga sumnjive umjetničke vrijednosti. Iskustvo nam pokazuje da se na ovakvom području u jednoj godini možda može pojaviti najviše desetak dobrih romana, a za nagradu konkuriše – 185!
Dalje, stiče se utisak da su se formirale dvije-tri „interesne“ grupe koje okupljaju pisce da bi se oni međusobno nagrađivali. Tako se, na primjer, događa da nagradu koja nosi ime značajnog pisca dobije knjiga koja nema ama baš nikakvih poetičkih dodira sa djelom tog pisca. Ostaje usamljen svijetao primjer Novice Tadića koji je, ističući da izuzetno cijeni djelo Desanke Maksimović, nije dostojan da primi priznanje njenog imena, jer su njihove poetike sasvim različite.
Riječju, mnogo novih knjiga, mnogo nagrada, a bolje bi bilo da je u 2024. godini i jednih i drugih bilo manje.
Izražavate se u gotovo svim književnim vrstama i formama: poeziji slobodnog i rimovanog stiha, pripoveci, romanu, kratkoj priči. Kako nastaju Vaši izbori?
Ja ne biram, vrsta i forma mene biraju. Kada mi se javi ideja (motiv, tema), ona se nekako sama od sebe odmotava u pjesmu, kratku priču, pripovijetku ili roman za odrasle ili za mlađe čitaoce. I opet nekako sami od sebi iskristališu se jezik i stil. Kada sam siguran da će djelo biti namijenjeno djeci, ni sam ne znam kako, vratim se u djetinjstvo, postajem radoznali dječačić ili dječak, a kada stihovi ili prozne rečenice krenu u pravcu koji ih opredjeljuje prema starijem čitaocu, prolazim kroz svoje životno iskustvo, sjećam se kakav je moj odnos bio prema određenim pojavama u određenom životnom dobu, prisjećam se nekih ljudi koje sam poznavao i za koje mislim da će mi pomoći u vajanju nekog lika, misli mi postaju ozbiljnije. I, da objasnim: sve se to vjerovatno odvija u mojoj podsvijesti. Takav je, otprilike, moj stvaralački čin.
Pri svemu tome, ponekad se dogodi da poslije nekog vremena iz pjesme izraste poema, iz kratke priče duža pripovijetka. U prvom slučaju osnovna ideja pjesme se razgranava i razlistava, pri čemu dobija čvršću narativnu nit, a u drugom događaji se nižu jedan na drugi, pojavljuju se novi likovi sa svojim brigama i životnim radostima, proširuju se ambijent i vrijeme dešavanja radnje.
Kakvu odgovornost ima književnik prema maternjem jeziku? U čemu je odgovornost kolektiva i pojedinca?
Ogromna je odgovornost književnika prema maternjem jeziku, jer se osnovne jezičke vrijednosti najsigurnije i najduže čuvaju u književnom djelu. Pisac i riječ su do te mjere srasli jedno s drugim da su nezamislivi jedno bez drugog. Ono što je u proteklim vijekovima za očuvanje jezika naših predaka značila narodna književnost, to je danas zadatak umjetničkog književnog djela. Zna mi se dogoditi da često prekinem čitanje zanimljivog proznog ostvarenja samo zato što je autor neštedimice koristio strane riječi i izraze, često i zato da bi pokazao svoju visoku učenost, a zapravo pokazuje aljkav odnos prema jeziku koji je u sebe usisao s majčinim mlijekom.
Jednako kao maternji jezik, pisac mora podupirati nastojanje da očuvamo i naše pismo, ćirilicu. U tome veliku ulogu i značaj imaju i izdavači, od kojih neki, zarad šireg tržišta, svoja izdanja štampaju isključivo latinicom.
Završili ste novi poetski rukopis koji ste poverili na objavljivanje izdavačkoj kući „ASoglas“? Možete li nešto više reći o njemu?
Dugo i brižljivo sam pisao i „sklapao“ ovu zbirku poezije čiji naslov je, bar zasad, „Slovočuvar“, a vjerujem da će tako i ostati. Namjeravao sam da je ponudim jednom poznatom izdavaču, a onda su mi iz „ASoglasa“, što se danas u izdavaštvu rijetko događa, zatražili rukopis. Rekao sam tada sâm sebi: Eto ti poznatog izdavača! Jer, ko danas, kada izdavaštvo „diše na škrge“, traži neobjavljen pjesniči rukopis, ako već nije, biće poznat izdavač!
U prvom dijelu zbirke su soneti, u drugom ostale rimovane pjesme, svrstane u dvije motivsko-tematske cjeline.
Davno je rečeno da pjesnik, jednako kao i prozni pisac, u svoje djelo transponuje sebe. Ja sam tome dodao, samo se sada ne sjećam da li sam to negdje napisao ili rekao u nekom intervjuu, da smatram da su sve pjesme i sve priče stvorene kada je stvaran svijet. One od tada lutaju kosmosom dok ne nađu „medijum“ koji će ih zapisati. Ako sam sebe pretakao u poeziju, onda mislim da sam to najviše činio u ovoj zbirci, u kojoj nema napisanih pjesama, već su u njoj samo one koje su mi se dogodile, a ja ih zapisao, ili možda uhvatio one koje su lutale kosmosom.
Na čemu još radite kada je reč o književnosti?
Dok stvara novo djelo, u piscu sve vri i gura se da se što prije uobliči u stih ili rečenicu, i on tada udiše život punim plućima. Kad knjigu završi, rasterećen, nakratko zaroni u more nirvane. A poslije toga… Pa, zna se: nema dugog „leškarenja u nirvani“, brzo se u njemu zgušnjavaju nemiri u kojima se začinje nova knjiga. Vjerovatno ću prvo završiti zbirku kritičkih tekstova o knjigama za djecu objavljenim u prvim decenijama ovog vijeka. Zatim, imam poprilično novih pripovijedaka, imam i novih kratkih priča, a odavno mi se u mislima (i snovima) mota jedan novi, moderan roman. Moj roman „Mjesečina za ponijeti“, objavljen prošle godine, naišao je na lijep prijem kod čitalaca i književne kritike, pa me to obavezuje da ne žurim, nego da svaki detalj dobro promislim, prije nego „zašiljim“ laptop.
Sa kojom publikom i gde, pamtite najlepše susrete?
Svaki moj susret s publikom ima nekog posebnog šarma, ako se to tako može reći, uvijek nastojim da posjetiocima mojih književnih večeri ili nastupa na nekim manifestacijama pružim sve što mogu, ali dva susreta posebno pamtim.
Jedan od njih dogodio se u Utrehtu, u Holandiji. Sa dvojicom pisaca došao sam u salu pozorišta „Rassa“, koja ima čudan oblik. U sredini je pozornica, koja nije ničim odvojena od publike, a okolo, u koncentričnim krugovima, sva sjedišta bila su popunjena publikom koja nas je dočekala burnim aplauzom. Odmah je počeo program. Ženska osoba, obučena u crni triko i crnu majicu, sa crnom mašnom u kosi, dotad sklupčana na sredini scene, izvila se u balerinu i uz neupadljive okretaje, kako bi se mogla obraćati publici u cijeloj sali, i uz skladnu igru, kakva se može vidjeti u nekim „mirnim“ dionicama „Labudovog jezera“, uvjerljivim dramskim glasom, pokatkad treperavim kao da dolazi sa struna violine, izgovarala tekst koji nisam razumio, jer ne znam holandski, ali mi je prianjao za dušu. Trajalo je to nekih šest, sedam, osam minuta, onda se uspravila, ukipila na sredini scene, a aplauz je dugo trajao. Kada se sve smirilo, prišla je meni, sjedio sam u prvom redu, i pružila mi knjižicu. Otvorio sam je i vidio svoju poemu „Damari jasenovački“, objavljenu uporedo na srpskom i holandskom. Tek tada mi je bilo jasno da je glumica izgovarala odlomke moje poeme.
Drugi susret zbio se pretprošle (2023) godine u Smederevu, gdje mi je u okviru ugledne manifestacije Smederevske pesničke jeseni, dodijeljeno značajno priznanje za cjelokupni pjesnički opus za djecu „Zlatni ključić Smedereva“. Na matineji posvećenoj meni, pred punom velikom salom djevojčica i mališana, među kojima je bilo i dosta odraslih, nakon što sam se obratio publici i pročitao svoje pjesme, oko mene se odjednom stvorio živi buket dječije radosti, buket u kome su radosna lica djevojčica i dječačića bile najljepše latice. To se ne zaboravlja!
Po Vašem mišljenju, najlepša pesma u srpskoj književnosti i zašto?
Nema najljepše pjesme, možda ima najljepših pjesama u srpskoj književnosti, umjetničkoj i narodnoj. Prije bih rekao da ima najdražih pjesama, pjesama koje vas prate kroz cijeli život. Na primjer, od rane mladosti, zapravo od dječačkih dana, kad god uveče vidim crvenilo na zapadnom nebu, ja u sebi ili naglas počnem onu Ilićevu: „Rumene pruge već šaraju daleki zapad…“ ili kad god sam na moru mrmorim uveče, šetajući rivom, Šantićeve stihove: „Pučina plava spava…“ Kad sam želio u kafani da se pridružim nekom društvu (danas, nažalost, nema kafana, samo mermer, mesing i preglasna muzika) nisam pitao ono uobičajeno da li je slobodno, nego sam se obraćao stihovima iz narodne: „Je l’ slobodno, delije neznane, / je l’ slobodno s vama piti vino?“
Ponavljam, nema najljepše, možda ima najljepih pjesama, ali ja ne bih smio početi da ih nabrajam, jer ko zna kad bih se i gdje zaustavio.
Bez čega ne možete?
Bez knjige! Bez tišine u kojoj čitam ili pišem. Bez toplih razgovora sa srodnim dušama.
Šta je najvrednije u životu?
Tokom posljednjeg rata (a znam da neće biti posljednji, jer nikad nije bilo i neće biti posljednjeg rata na ovom ukletom dijelu Balkana!) znalo se dogoditi da u Banjaluci po tri mjeseca nema struje. Najčešće uporedo s tim ni vode. Jedno vrijeme u velikom gradu radile su samo po jedna pekara i jedna mesnica. Pred pekarom, udaljenom tri kilometra od mog stana, uvijek je bio nepregledan red, dugo se čekalo i mogao se kupiti samo jedan hljeb. Mesnica se otvarala u sedam, a redovi pred njom počeli bi da se formiraju odmah iza ponoći. Hrane u restoranima nije bilo. Ko nije imao šporeta u stanu ili u kući bio je praktično osuđen da gladuje. Centralno grijanje nije radilo, pa se onaj bez šporeta morao i smrzavati.
Zašto ovo govorim? Zato što sam uporno dva mjeseca tažio šporet. Mogli su da se kupe, ali ja sam tražio onaj koji nije, opljačkan, stigao sa ratišta, jer nisam želio da me grije i hljebom hrani nečija muka.
Tada sam, prekorijevajući sebe što porodicu kažnjavam svojim možda neutemeljenim principima (mada sam imao punu podršku porodice), brijući se, zaključio: najveća sreća čovjekova je moći gledati svoje lice u ogledalu i izdržati pogled sopstvenih očiju.
Možda suviše pojednostavljujem, ali najvrednije u životu je moći pogledati sam sebe u oči i reći: Nemam čega da se stidim!
