ASinfo: Za početak razgovora, recite našim čitaocima nešto više o sebi. Ko ste Vi, kakva se ličnost krije iza umetničkog?
Željko: Odgovor na to ko sam i kakav sam kao čovjek ili pisac, kakav sam na sceni ili iza kulisa ostavljam da procijene drugi, oni koji me lično poznaju, ali i oni koji su me upoznali preko mojih knjiga. Njihov sud je najmjerodavniji i ima najveću vrijednost. Ja za sebe mogu da kažem da sam „običan“ pa čak i suviše običan i da se baš zbog toga i razlikujem od drugih. Smatram da je ta ljudska nesavršenost i jednostavnost u stvari put ka savršenstvu i ja pokušavam da takav budem i u životu, ali i u pisanju. Izbjegavam i ne želim da se koristeći gomilom nepoznatih riječi prikažem boljim i pametnijim nego što jesam. Volim iskrenost i jednostavnost i u životu i u pisanju i u tome sam istrajan i neviđeno tvrdoglav. Impulsivan sam i otvoren i volim da me intuicija vodi. Možda nekad vodim te neravnopravne, beznadežne borbe, ali to sam ja. Volim nemoguće zadatke u životu, a u pisanju volim da čačkam i pišem o temama koje svi izbjegavaju (PEČAT i DAH BOŽJI).
Čitaoci vole takve teme i mnogi se i pronalaze u njima, a ja sam zaista srećan kada mi priđu i kažu da im se knjiga dopala i kad izraze želju da sa mnom razmijene utiske o njoj. Na žalost, moje mišljenje je da se glas nas pisaca ovdje u Zvorniku slabo čuje i da treba da se radi na tome da javnost bude više upoznata i sa nama i sa našim radom. Mislim da bi nadležni trebali da razmisle o tome da nas uvrste u neke buduće programe kao što su Svetosavska nedelja ili Zvorničko ljeto ili da odrede neki dan u godini koji bi bio „naš dan“ kada bi mi prezentovali naše stvaralaštvo. Mislim da zaslužujemo to. Evo ja sam ove godine postao član Udruženja književnika Republike Srpske i lično smatram da je to ogromna čast i veliki uspjeh ne samo za mene nego i za Zvornik kao grad jer sam, koliko znam, trenutno jedini pisac iz Zvornika sa statusom književnika, međutim to niko nije smatrao bitnim makar i da pomene. Ovo priznanje je međutim dokaz da mi pisci iz Zvornika nismo baš toliko beznačajni i nekvalitetni i da ne zaslužujemo status kakav sad imamo.
ASinfo: Ove godine je Vaš roman u rukopisu ,,Hod po ivici“ nagrađen Pohvalom. Možete li nam reći koja je tematika romana? Otkrijte nam nešto više o svom najnovijem delu.
Željko: Da, i srećan sam zbog te pohvale. U njemu govorim o nekim zaboravljenim osobinama: poštenju, iskrenosti, vjeri i ljubavi i u njemu govorim o pravim herojima ljudskosti, a ne o nekim antiherojima koji sad dominiraju. Znam da se to nekim ne sviđa, ali neka ovo bude moj prvi korak ka afirmaciji tih nekih zaboravljenih ljudskih osobina.
Tema je inače ratna i prikazuje put jednog borca koji se bori sa avetima rata ne želeći da im dopusti da ga pobijede. Gurnut je mimo svoje volje, iz idiličnog mira u haos rata, krvi i mržnje u kojem se na početku ne snalazi baš najbolje baš zbog svog stava i svog načina razmišljanja. On nikog ne mrzi i ne dozvoljava da ga mržnja koja je tada vladala pobijedi. Kad je najteže biti dobar čovjek i kad je najteže donositi ispravne odluke? Pa kad ti je glava u torbi i kad pogrešna odluka čini razliku između života i smrti. On uprkos svemu uspijeva da ostane dobar čovjek i da sve to prevlada. Roman je napisan sa ciljem da pokaže svu besmisao rata i sve one muke kroz koje je prolazio jedan običan čovjek. On je ujedno i žal za godinama koje su nam ukredene tim činom.
ASinfo: Kakvo značenje ima sam naslov romana i šta nam poručuje glavni junak?
Željko: Sve te godine smo svi mi skupa živjeli na ivici vremena i zaborava. Mnogo smo ružnih stvari vidjeli i doživjeli i bukvalno smo živjeli na rubu egzistencije. Roman je zamišljen kao priča događaja jednog vojnika koji na rat gleda iz svog ugla shvatanja. Nije napisan nikog da osuđuje jer smo u stvari u njemu svi mi bili žrtve. Glavni lik se drži ideje da se dobro dobrim vraća i da mržnju treba pobijediti razumijevanjem i poštovanjem što se na kraju i pokazalo kao dobro.
ASinfo: Autor ste nekoliko romana do sada i svaki roman je bio vrlo uspešan, roman ,,Pečat“ izabran je za Knjigu godine i predstavljan na Sajmu knjiga pod pokroviteljstvom izdavačke kuće ,,Asoglas“, takođe i roman ,,Nasljeđe“ nagrađivan je i predstavljan na Sajmu, a takođe bio je i poslat od strane izdavača ,,ASoglas“ za NIN-ovu nagradu. Roman ,,Dah Božji“ nedavno je izašao iz štampe i već ubira simpatije čitalačke publike. S obzirom na to da su romani izlazili iz štampe jedan za drugim, i svaki je imao veliki uspeh i čitanost, možete li nam otkriti tajnu – odakle Vam inspiracija za pisanje i koji roman smatrate posebnim, za koji ste najviše emotivno vezani?
Željko: Moram da primijetim da je ove godine i „DAH BOŽJI“ poslat od strane izdavača za NIN-ovu nagradu – Roman godine i da sam izuzetno srećan i ponosan na to.
Već sam rekao, pišem o svakodnevnim temama koje su bliske običnom čovjeku, temama koje nas sve muče i koje plene naše zanimanje. Trudim se da samim načinom pisanja privučem pažnju čitalaca i da im radnju romana učinim bliskom i razumljivom. Nebeski je veliko to ushićenje kad vam na ulici priđe nepoznat čovjek i čestita vam na napisanom romanu. To su trenuci koji se pamte.
Najteže mi je bilo da napišem PEČAT jer sam ga pisao iz perspektive jedne žene. Pokušao sam da uđem u glavu žene i da tako razmišljam, da razumijem njene borbe i sa sobom i sa okolinom i sve one sitnice koje je muče. U PEČAT-u sam se bavio problemom porodica bez potomstva koji je sve prisutniji u našem vremenu, ali o kojem se malo govori. Ovaj roman je bio način moje podrške tim porodicama i moj skromni doprinos potrebi da im se pomogne.
Najduže se pisao NASLjEĐE i ono mi je oduzelo dosta energije jer je bilo izuzetno mnogo istraživačkog rada i „kopanja“ po bibliotekama i crkvenim arhivama. NASLjEĐE je istorijski roman gdje sam kombinovanjem istorijski provjerljivih činjenica i mašte, kojom sam nadopunjavao te istorijske fakte, stvarao jednu priču i sasvim moguću realnost. Pisao sam ga duže od pet godina i u toku pisanja sam koristio mnoga predanja i legende, ali i knjige iz raznih arhiva i sve to mi je oduzimalo dosta energije, međutim to ushićenje kad je NASLjEĐE konačno bilo završeno je bilo nemjerljivo. Taj proces stvaranja je fenomenalan osjećaj jer dovodi do duhovne besmrtnosti.
A zaista ne bih mogao da izaberem neki roman kao najdraži ili poseban. U svaki sam uložio svo svoje biće i svaki mi na specifičan način budi sjećanja i emocije..
ASinfo: Kako Vas je namučio više, emotivno i umno?
Željko: Jednako, i emotivno i umno. Proživljavao sam svaku rečenicu dok sam ga pisao i bilo je mnogo momenata kad sam morao da stanem i udahnem dobro. DAH BOŽJI je sličan i u mnogo čemu istovjetan, pa je i njegovo pisanje iz mene crpilo i zadnje atome snage. To su psihološke drame nabijene emocijama koje sam pokušao da prenesem na papir.
ASinfo: Da li u Vašim romanima ima autobiografskih elemenata, jer se priče sa ratišta provlače kroz nekoliko knjiga? Koliko je rat poguban za dušu mladog čoveka?
Željko: Rat je najveća trauma koju neko može da doživi i normalno da se uvuče u našu psihu i ostavi neizbrisiv trag. Svako ga je doživio na drugačiji način, ali je činjenica da je na duši svakog od nas ostavio ogroman i neizlječiv ožiljak. Priče iz rata sam koristio ne zbog nekakve promocije rata, nego baš naprotiv da pokažem svu njegovu apsurdnost i besmislenost. Volim da pišem o temama koje svi zaobilaze, a i osjećao sam dug prema običnom čovjeku koji je iz idiličnog života preko noći došao u situaciju da se bori za vlastiti život. U romanu se ne bavim politikom niti osudom bilo koga, bavim se osjećanjima ljudi koji su se nenadano našli u tom smrtonosnom vrtlogu. Pišem o njihovim strahovima, o njihovim dilemama, o njihovoj borbi sa samim sobom i o tome kako u tom ludilu ostati normalan. Ideja romana je da se dobro dobrim vraća, da stara prijateljstva žive uprkos svemu i da i u najtežim situacijama postoje dobri ljudi koji se izdižu iznad zla koje ih okružuje. Roman bi sigurno bio čitaniji da sam pisao o antiherojima i zlim ljudima, ali ja lično vjerujem u dobro i moj izbor je da pišem o dobrom i o onom najboljem što se krije u svakom od nas.
ASinfo: Roman ,,Nasljeđe“ je po mnogo čemu specifičan. Kako je izgledalo skupljanje građe za roman i koliko je istraživanje sopstvenog porekla bilo uzbudljivo i neizvesno? Kako se štura saznanja romaneksiraju, otkrijte nam postupak?
Željko: „NASLjEĐE“ je nastalo kao naš dug prema precima i po mom skromnom mišljenju smatram da ne poštujemo u dovoljnoj mjeri sve ono šta su oni uradili za nas i ono šta su nam ostavili u nasljeđe. Sve se manje poštuju one osnovne ljudske vrijednosti kao što su porodica, ljubav, vjera, čast, poštenje, prijateljstvo. Svjedoci smo činjenice da se u današnje vrijeme tim vrijednostima pridaje sve manje važnosti i da se marginalizuju. Naši preci su se borili za njih i najmanje što možemo da učinimo je da nastavimo njihovim putem i da poštujemo to bogatstvo koje su nam ostavili u amanet. Mislim da treba da sačuvamo kult porodice koja je osnovna ćelija našeg opstanka i da nam one osnovne ljudske vrijednosti koje sad i nisu baš na cijeni budu smjernice za dalje življenje. U NASLjEĐU ima dosta autobiografskih elemenata i na taj način roman vjerodostojno prikazuje životni put naših predaka, ali i nas samih. Pokazuje tu neraskidivu vezu između nekad i sad, između prošlosti i budućnosti i te niti koje nas povezuju su u stvari to naše nasljeđe koje sad mi moramo da utkamo u buduće naraštaje. To je u stvari naše duhovno nasljeđe koje je mnogo vrednije od onog materijalnog i koje je u stvari suština našeg bića. Roman sam inače zasnovao na istinitim činjenicama koje sam prikupio istražujući svoje porijeklo i onda sam se zapitao dokle to seže. Počeo sam da istražujem i tragam i došao sam tako do nekih fascinantnih podataka koji su razbudili moju maštu koja je onda u stvaralačkom zanosu napravila jedan divan roman vrijedan čitanja. I srećan sam što niko ko ga je pročitao nije ostao ravnodušan.
ASinfo: Roman ,,Dah Božji“ je, čini mi se, najrazličitiji i senzibilitetom i tematski, da li je za Vas taj roman bio prekretnica u stvaranju?
Željko: „Dah Božji“ je psihološka drama zasnovana na ideji praštanja. To je jedna ljubavna priča koja prevazilazi okvire ljubavi i pokazuje njen viši stadijum. Ja lično vidim tri stadijuma ljubavi. Prvi stadijum je onaj zasnovan na strasti, privlačnosti, interesu i koji je dovoljan za većinu ljudi. Drugi stadijum je onaj kad osjećamo sreću i bol onog koga volimo, kad nas boli njegova suza i kad nam se lica ozare zbog njegove sreće. Ta empatija, to osjećanje da smo dvije polovine iste cjeline je drugi stadijum. Treći je i vrhunac ljubavi. To je sposobnost da oprostimo, sposobnost da umanjimo sebe zbog ljubavi, sposobnost da se žrtvujemo. Praštanje i dolazi iz ljubavi i ako volimo, onako kosmički i božanski, onda imamo i hrabrosti i snage da praštamo.
ASinfo: Koji Vas stvaraoci iz naše i svetske književnosti inspirišu, šta najviše volite da čitate?
Željko: Volim da čitam i uživam u tome i dobra knjiga je za mene najveće bogatstvo. Volim da čitam i strane pisce jer na taj način upoznajem jedan drugačiji način života i razmišljanja, ali ipak najviše uživam čitajući djela naših pisaca i pjesnika. Njihova djela teku i mojim venama i zato ih razumijem i osjećam i oni su definitivno i usmjerili moje pisanje i definisali moj stil. Ipak, moram da izdvojim još jedno ime, a to je Ernest Hemingvej jer mislim da je on bio pokretačka snaga moje odluke da pišem. Bio je pisac, avanturista, ratnik, čovjek nemirnog duha i neuništive energije. Bio je strastven putnik, radoznao i žedan života i pisanja i u njegovim djelima sam pronalazio taj avanturistički i buntovni duh koji me je neodoljivo privlačio i oduševljavao.
ASinfo: Kakvi su Vam planovi u daljem radu, kada možemo očekivati novi roman ili pak, zbirku poezije, kratkih priča?
Željko: Pisanje je moj način življenja i neraskidivo je vezan sa mojim bićem. Smatram da mi je dan uludo prošao, ako ne napišem bar nekoliko redova i to je moj ventil kojim se branim od ovog ubrzanog načina života. Pisanjem sam se borio i protiv korone, jer dok bih pisao bježao sam u neki drugi, mnogo ljepši i pravedniji svijet gdje sam se skrivao i crpio energiju.
U pripremi su jedna zbirka pjesama i još jedan roman koje sam planirao da štampam sljedeće godine, ali ako ova pošast još malo potraje ne garantujem da neće biti još romana i stihova.
ASinfo: Vi ste sportista i pravi dokaz da se mogu spojiti sport i umetnost. Recite mi koliko sport znači u životu, konkretno Vama, a onda i deci koja treniraju u Vašem klubu? Da li su upravo ti treninzi i okruženost decom i mladima eliksir vedrog duha i energije koji napaja Vaše telo i dušu?
Željko: Da, uspio sam da povežem te dvije naizgled suprotstavljene kategorije i drago mi je da ličnim primjerom mogu da pokažem da se sve može ako se želi i voli. A ja volim sport i svu draž koju on nosi. Utakmice i takmičenja su sastavni dio mog življenja koji mi donose prijeko potreban adrenalin u ovom ponekad monotonom bitisanju. I sport je stvaralačka djelatnost gdje do izražaja dolaze svi naši kvaliteti. Pun je brzine i energije i tjera nas da brzo razmišljamo i donosimo odluke. Dok je za pisanje potreban mir, ovdje se sve dešava u gomili i uz neviđen pritisak koji u meni stvara dodatnu želju za pobjedom. Mislim da mi je sport mnogo pomogao da sazrim kao pisac i podario mi je mnogo životnog iskustva koje uspješno i obilato koristim u pisanju. I naravno, mladost sa kojom radim je čista energija koja me nadahnjuje i ispunjava i koja mi ne dozvoljava da posustanem.
ASinfo: Postoji li neka nit koja spaja sva Vaša dela, neki trag koji biste otkrili čitaocima i potaknuli ih na pažljivo i istraživačko čitanje?
Željko: Kroz svako moje djelo se provlači ideja da se dobro dobrim vraća i molba da uvijek činimo dobre stvari. Vjerujem da naša budućnost počinje ovog trenutka i da zavisi od onog što činimo sad. Život se sastoji od donošenja odluka, dobrih ili loših, i kako će naš život u budućnosti da se odvija zavisi od tih odluka. Zato donosite dobre odluke da bi Vas budućnst voljela.
ASinfo: I za kraj razgovora, šta biste poručili našim čitaocima, kako da kvalitetno iskoriste svoje vreme i kako da budu dosledni u stvaralaštvu?
„Kakve su nam misli takav nam je život!“- rekao je otac Tadej.
Mislite pozitivno i vjerujte u budućnost, vjerujte u svoje snove i budite dovoljno hrabri da ih dosanjate! Vjerujte u sebe i svoje kvalitete i istrajte u tome uprkos preprekama na koje ćete sigurno da nailazite!
Razgovor vodila: Nevena Milosavljević
