Rada Janjušić, djevojačko Marić, rođena je 11.04.1970. g. u Zenici. Osnovnu i srednju školu ( Gimnaziju) završila je u svom rodnom gradu, a od 1993.g. živi u Doboju sa porodicom.. Zaposlena je u Policijskoj upravi Doboj od 1994.g., kao službenica. Član je Književnog Kluba „ Jovan Dučić“ iz Doboja, član Udruženja haiku pisaca Srbije i Crne Gore, član Udruženja književnika RS, član  Srpskog umetničkog društva Beograd, članica Kola srpskih sestara Doboj, član SPKD „ Prosvjeta“ Doboj,  predsjednik skupštine Zavičajnog udruženja Izvor Doboj, koje okuplja građane sa sarajevsko-zeničke regije koji čuvaju običaje svog prijeratnog zavičaja, i član Udruženja „ Koreni“.

Objavila je svoju prvu zbirku poezije za djecu „Dječiji osmijeh“ 2011.g., drugu knjigu poezije za djecu „Što je lijepo neka traje“, 2012.g. ,treću knjigu, sa duhovnim pjesmama za djecu i odrasle „Anđeli su zapjevali“, objavila je 2014.g. Za tu knjigu je dobila pismeni blagoslov Vladike Hrizostoma, a izdavač je Dabrobosanska eparhija. Četvrtu knjigu ( izbor poezije iz prve i druge knjige) „Djeca mira“, je objavila 2017.g. Petu knjigu igrokaza za djecu „ Razigrano pozorište“ objavila je 2021.g. kao i svoju šestu knjigu poezije za odrasle „Krstić u porubu“ koja je nagrađena pohvalom na konkursu neobjavljenih zbirki u Zvorniku 2020.g.

Objavila je svoju prvu zbirku poezije za djecu „Dječiji osmijeh“ 2011.g., drugu knjigu poezije za djecu „Što je lijepo neka traje“, 2012.g. ,treću knjigu, sa duhovnim pjesmama za djecu i odrasle „Anđeli su zapjevali“, objavila je 2014.g. Za tu knjigu je dobila pismeni blagoslov Vladike Hrizostoma, a izdavač je Dabrobosanska eparhija. Četvrtu knjigu ( izbor poezije iz prve i druge knjige) „Djeca mira“, je objavila 2017.g. Petu knjigu igrokaza za djecu „ Razigrano pozorište“ objavila je 2021.g. kao i svoju šestu knjigu poezije za odrasle „Krstić u porubu“ koja je nagrađena pohvalom na konkursu neobjavljenih zbirki u Zvorniku 2020.g.

Objavila je svoju prvu zbirku poezije za djecu „Dječiji osmijeh“ 2011.g., drugu knjigu poezije za djecu „Što je lijepo neka traje“, 2012.g. ,treću knjigu, sa duhovnim pjesmama za djecu i odrasle „Anđeli su zapjevali“, objavila je 2014.g. Za tu knjigu je dobila pismeni blagoslov Vladike Hrizostoma, a izdavač je Dabrobosanska eparhija. Četvrtu knjigu ( izbor poezije iz prve i druge knjige) „Djeca mira“, je objavila 2017.g. Petu knjigu igrokaza za djecu „ Razigrano pozorište“ objavila je 2021.g. kao i svoju šestu knjigu poezije za odrasle „Krstić u porubu“ koja je nagrađena pohvalom na konkursu neobjavljenih zbirki u Zvorniku 2020.g.

 pesnikinjom Radom Janjušić 

Rada Janjušić, djevojačko Marić, rođena je 11.04.1970. g. u Zenici. Osnovnu i srednju školu ( Gimnaziju) završila je u svom rodnom gradu, a od 1993.g. živi u Doboju sa porodicom.. Zaposlena je u Policijskoj upravi Doboj od 1994.g., kao službenica. Član je Književnog Kluba „ Jovan Dučić“ iz Doboja, član Udruženja haiku pisaca Srbije i Crne Gore, član Udruženja književnika RS, član  Srpskog umetničkog društva Beograd, članica Kola srpskih sestara Doboj, član SPKD „ Prosvjeta“ Doboj,  predsjednik skupštine Zavičajnog udruženja Izvor Doboj, koje okuplja građane sa sarajevsko-zeničke regije koji čuvaju običaje svog prijeratnog zavičaja, i član Udruženja „ Koreni“

Objavila je svoju prvu zbirku poezije za djecu „Dječiji osmijeh“ 2011.g., drugu knjigu poezije za djecu „Što je lijepo neka traje“, 2012.g. ,treću knjigu, sa duhovnim pjesmama za djecu i odrasle „Anđeli su zapjevali“, objavila je 2014.g. Za tu knjigu je dobila pismeni blagoslov Vladike Hrizostoma, a izdavač je Dabrobosanska eparhija. Četvrtu knjigu ( izbor poezije iz prve i druge knjige) „Djeca mira“, je objavila 2017.g. Petu knjigu igrokaza za djecu „ Razigrano pozorište“ objavila je 2021.g. kao i svoju šestu knjigu poezije za odrasle „Krstić u porubu“ koja je nagrađena pohvalom na konkursu neobjavljenih zbirki u Zvorniku 2020.god

Pjesme su joj objavljivane u preko 30 zbornika u RS, Srbiji, Crnoj Gori i Švajcarskoj. Petnaest pjesama je zastupljeno u Antologiji savremenog stvaralaštva za decu srpskih pisaca u rasejanju, 2015.g.  Pjesme su objavljivane i u časopisima „Značenja“ Doboj, „ Životvorni Istočnik“eparhija zvorničko-tuzlanska, „ASoglas „ Zvornik, „Suština poetike“, „Slavoslovlje“, „Horizont“ Zemun, u školskom časopisu OŠ „Sveti Sava „ u Doboju, i časopisu „ Haiku pismo“… Učestvovala je u snimanju prve radio-drame u istoriji Radio RTV Doboja ” Monašanje Svetog Save” po tekstu Milovana Vitezovića, sa dramskom sekcijom pri hramu Pokrova presvete Bogorodice u Doboju. Nastupala je dva puta u Sava centru u Beogradu po pozivu dječijeg pjesnika Nedeljka Popadića, na „Vitezovom proleću“. U školama u Doboju, i u drugim gradovima, njene pjesme koriste učiteljice za priredbe, a igrokazi su izvođeni u velikoj kino sali Centra za kulturu i obrazovanje u Doboju. U pripremi su kratke priče  i poezija za odrasle. Njene pjesme, iz zbirke duhovne poezije za djecu „ Anđeli su zapjevali“ su komponovane za dječiji crkveni hor u Doboju, i dječiji i ženski crkveni hor u Zrenjaninu.

Piše svaku vrstu poezije i dobitnik je više međunarodnih nagrada za poeziju.

ASinfo: Kada ljude upitate za Radu Janjušić, možete primetiti kako im se lice odmah ozari i od svih uvek možete čuti samo lepe reči i mnoštvo pohvala kako za poeziju i njen rad, tako i o Radi, kao osobi punoj mnogih vrlina i kvaliteta. Rada je pored navedenog u biografiji i supruga, požrtvovana majka, prijatelj i rodoljub.

Čitajući Vašu poeziju primećujemo da se dva motiva izdvajaju, to su ljubav i vera. Šta za Vas znači ljubav i koliko Vam pomaže vera?

Rada: Najljepša definicija ljubavi se nalazi u duhovnoj knjizi ,,Najbolji vaspitač”, i ta rečenica je na  prvoj stranici moje knjige duhovne poezije za djecu ,,Anđeli su zapjevali”:

„Po učenju svetih otaca ljubav je početak i kraj svih vrlina, koren i plod, temelj i vrh. Izvor i mater svih dobara, carica svih vrlina, najveća vrlina, jer je ona Bog.”

Vjera je za mene najdragocijeniji dar što mi Gospod dade, i molim Mu se svaki dan da me ojača još više u vjeri. Ona je moja hrana, utočište, snaga i vazduh bez kojeg bih se ugušila. Ona je odgovor na sva moja pitanja koja su me mučila godinama . Sa vjerom životne nevolje nisu nestale, ali sam dobila snagu i mir da ih podnosim lakše.

ASinfo: Čega se u životu nikad ne biste odrekli?

Rada: Nikada se ne bih odrekla Boga i svoje djece. Treba se moliti da nas Bog ne dovodi u teška iskušenja. Čovjek ne zna koliko je slab.

ASinfo: Šta nedostaje današnjem društvu, a čega je previše?

Rada: Moje mišljenje je da bez obzira u kojem vremenu i društvu živimo, normalnom čovjeku i tada i sada iste stvari nedostaju. Svakoj duši treba vjere, ljubavi, porodica, osjećaj sigurnosti, novac, smijeh, muzika, prijatelji..Čega god ima što nije po volji Božijoj previše je, bez obzira šta je. I kad sam pričala sa svojom bakom, i majkom, dok sam čitala knjige i živjela sa svojim likovima iz starih romana, dok gledam stare filmove i serije, vidim  da je to sve slično. I njima se tada činilo da je neko prošlo vrijeme bilo bolje, da je nekad bilo lakše . Ja se nikad ne bih vratila ni u jedan jedini  dan koji je prošao. Neko pametan reče: „Bog nas nije stvorio da se žalimo na njegova djela nego da pokažemo svoja.” Ali, evo, ako treba da dam neki konkretan odgovor ono što mi prvo pada na pamet je da nedostaje osjećaj uživanja u malim stvarima i nestaje osjećaj stida, a previše ima prazne priče.

ASinfo: Smatrate li da umetnost u savremenom društvu ima krizu identiteta?

Rada: Nisam baš neki poznavalac ni savremenog svijeta, ni umjetnosti, da budem iskrena. Ima ljudi koji su stručni i bolje to razumiju. Ja samo znam da ne volim umjetnost koja u ljudima budi loša osjećanja, ili ne budi ništa. Ne volim poeziju koju ni poslije petog čitanja ne razumijem. Ne volim sliku na kojoj ništa ne vidim osim zbrkanih linija. Ali to ne znači da ta pjesma i ta slika nisu neko vrhunsko umjetničko djelo po mišljenju ljudi koji su se školovali da znaju to procijeniti. Meni je dobro i zanimljivo samo ono što mi koža osjeti.

ASinfo: Platon je rekao da: ,,poezija je bliža istini nego istorija“. Da li se slažete sa ovom mišlju, da se nekada iz poezije može mnogo više saznati nego iz nekih dokumentarnih spisa, naročito iz epskih i lirskih narodnih pesama?

Rada: Apsolutno se slažem. Istoriju pišu pobjednici. Zato se trudim da bar u poeziji sačuvam od zaborava stradanje mog naroda. Jedan stih iz moje pjesme posvećene  žrtvama dobojskog logora, a i srpskim žrtvama svih logora glasi;

,,Mislili ste da će zaborav da sleti

na kolijevke prazne i majčino krilo,

al’ istina živi u srpskom poeti

kroz rime će pričati ono što je bilo.”

Napisala sam i pjesmu posvećenu veteranima Petog odreda Specijalne brigade policije Doboj. Razgovarala sam sa njima dugo, prepričavali su mi doživljaje sa prve borbene linije, mogla sam da osjetim koliko je snažan bio njihov bol za svakim mrtvim drugom, iz priča sam stvarala slike koje sam poslije poslagala u rime. Pred svaki odlazak u akciju zagrljeni su pjevali „Hriste Bože raspeti i sveti“…“Odlazimo da se ne vratimo“.. Znali su da se neće svi vratiti živi.. Oni su tu pjesmu „Molitvenik“ odštampali na velikom plakatu i nalazi se okačena na zidu njihovih prostorija. Govorila sam je na dan njihovog Odreda gdje je bilo prisutno 500 ljudi, a oni su svi zagrljeni plakali. Nevjerovatno je da i poslije toliko godina sjećanje na rat u BiH budi isti bol kod ljudi. Takođe sam opisala i stradanje porodice mog školskog druga iz mog sela, porodica Božić. Njegov tata je prva srpka civilna žrtva u Zenici 1992. godine, pretučeni do smrti, a njih dvojica braće su jedva preživjeli. Tukao ga je naš školski drug. Niko nije kriv, jer nema dokaza. Na internetu se može pronaći tekst o tom suđenju. Razgovarala sam sa školskim drugom i u detalje mi je opisao taj događaj. Kada pišem tako ozbiljne teme zaista se trudim da osjetim svaku emociju učesnika tih stradanja. I sama sam preživjela strahote rata, tako da mi nije teško da razumijem svakog ko je slično doživio. Pjesma je nagrađena trećom nagradom u Doboju, i nosi naslov BEZ IJEDNOG METKA. Ne moram vam ni reći koliko mi je porodica Božić bila zahvalna. Oni su poslije rata otišli u Australiju, ali i tamo slave slavu i slušaju gusle. To mi je dalo ideju da napišem i pjesmu  za gusle na istu temu, i slava Bogu jedan naš guslar će je snimiti. Gusle su naš najstariji i najdraži udžbenik iz istorije. ,,Pjesma Krstić u porubu”, po kojoj je knjiga i dobila naziv, je autobiografska i opisuje trenutak mog odlaska sa ognjišta 1993. godine. Vjerujem da su svi doživjeli taj isti osjećaj straha i nesigurnosti dok  držiš torbu u koju moraš spakovati sav svoj život, i krenuti, a ne znaš gdje. I još neke moje pjesme iz ove knjige   su napisane u ratu. Sve ove napred spomenute pjesme se nalaze u  mojoj zbirci KRSTIĆ U PORUBU.

Moji stihovi nikada ne šalju poruku mržnje. Uvjerila sam se mnogo puta da dobrih ljudi ima u svim nacijama i vjeroispovijestima. Bog neka sudi, a ja ću uz Njegovu pomoć pisati samo istinu.

Tužno je da naša djeca ništa od toga ne bi znala da nema nas koji smo sve zapisali.Sjećam se kad me moj sin jednog dana iznenada upitao: „A ko je pobijedio u ovom poslednjem ratu?” Odgovorila sam mu NIKO.

ASinfo: Vaša knjiga poezije ,,Krstić u porubu“ izašla je nedavno iz štampe u izdavaštvu ASoglasa, a prethodno je nagrađen rukopis Pohvalom na konkursu ,,Drinski književni susreti“. Recite nam nešto o novoj knjizi i koliko Vam znači upravo ta nagrada?

Rada: ,,Krstić u porubu” je moja prva zbirka poezije za odrasle. Tu sam sabrala sve ono što sam pisala do sada, a da nije za djecu. Mnoge pjesme su pisane za razne konkurse, i nagrađivane, pa sam smatrala da onda i zaslužuju da ih udomim da nisu rasute po ladicama. Tu ima 80 pjesama razdvojenih po cjelinama. Rodoljubive i duhovne, misaone i dvadesetak ljubavnih. Izdavač je SPKD „Prosvjeta” Doboj i ASoglas Zvornik. Recenziju je pisao književnik Aćim Todorović. Lektor je Tatjana Stojanović, prelom knjige je uradio naš pjesnik Vitomir Stevanović, a urednik knjige i dizajn korica đakon Vlado Mojević.  Hvala im svima još jednom na pomoći.

Nagrada mi znači mnogo, jer je ovo prva knjiga poezije za odrasle. Biti nagrađen pohvalom u konkurenciji od oko 70 knjiga je baš za radost.

ASinfo: U jednoj prilici ste rekli kako ste poeziju prevashodno pisali za decu i da niste očekivali toliki uspeh na književnom polju, da će Vaš put biti umnogome drugačiji i da ćete svojim stihovima oplemenjivati sve generacije. Posle dve knjige pesama za decu, došla je i treća za decu i odrasle ,, Anđeli su zapjevali“. Možete li nam nešto više reći o tom poetskom putu, knjigama za decu i koju su ariju ,,anđeli zapjevali“?

Rada: Pisati poeziju za djecu je nešto što mojoj duši najviše prija, kao i druženje sa djecom. Često su me pitali zašto baš pišem najviše za djecu i duhovnu poeziju. Zato što je samo u dječijem svijetu i u vjeri  sve čisto, jasno, pošteno i dobro. Samo ta dva svijeta su mjesto gdje mogu pobjeći i osjećati se potpuno sigurno. Dok pišem za djecu letim  u mašti u njihov svijet i bar za trenutak se odmorim. Trudim se da ih stihovima nasmijem, ali i da natjeram nas roditelje da se zapitamo da li ih dovoljno slušamo.Sve ja to upakujem tako da mnoge moje pjesme za djecu su u stvari i za njihove roditelje, a iza društvo u kojem živimo. Teška torba, Baka kod ministra, Nestaju nam livadice, Zabraniću lov, U ime sve djece svijeta itd. Knjiga duhovne poezije za djecu Anđeli su zapjevali nastala je u jednom posebnom periodu mog života o kojem mi je teško pričati. Željela sam da sve lijepo i duši korisno što sam pročitala u duhovnim knjigama, pretočim u stihove i poklonim djeci. Plašila sam se da li ću nešto napisati što Bogu nije ugodno, ali moj unutrašnji glas mi je govorio da to trebam uraditi. Tražila sam blagoslov i od svog sveštenika i vladike Hrizostoma, i dobila pismeni blagoslov koji sam skenirala na početku knjige. Prvo izdanje je greškom štampano sa jako sitnim slovima ali je nestalo jako brzo, kao i drugo izdanje. Pjesmu  iz te knjige je na internetu slučajno pronašla naša divna umjetnica i sestra po vjeri Milica Dosković, zaposlena kao horski operski pjevač u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, i  vodi dječiji i muški crkveni hor u Zrenjaninu. Milica  je osmislila melodiju, pa su je djeca pjevala na Svetosavskoj akademiji u Zrenjaninu. Pronašla me je na Fejsbuku poslije nekoliko godina i javila mi se. Od tada kreće naše prijateljstvo i Milica dobija inspiraciju da  više od  deset mojih pjesama iz te knjige komponuje za hor, ali ih i  sama pjeva. Daće Bog da snimi i CD. Pjesme iz te knjige komponovala je i sjajna dobojska profesorica Ljubica Timanović Rold za dječiji ckrveni hor „Javor“. Neke pjesme se poju u crkvama i manastirima. Mnogi anđeli su zaista zapjevali , a ja se ne prestajem zahvaljivati Bogu na svemu.

ASinfo: Jedna posebna knjiga igrokaza za decu sa naslovom ,,Razigrano pozorište“, čiji su igrokazi izvođeni u velikoj kino sali Centra za kulturu i obrazovanje u Doboju. Možete li nam nešto više reći o toj knjizi i kako su izgledale izvedbe, kakav je bio osećaj sedeti u publici i na pozornici gledati svoj komad?

Rada: Razigrano pozorište je knjiga igrokaza za djecu. Učiteljice su mi stalno tražile da pišem igrokaze i eto najviše zbog njih sam napisala 15. igrokaza. Maja Kovačević iz Kraljeva, moja prijateljica i samohrana majka 11 djece ima svoju izdavačku kuću Glas Srbije i ponudila mi je pomoć oko izdavaštva. Zamolila me je da pokušam napisati predstavu o majci Svetog Save, Svetoj Anastasiji. Hvala Bogu uspjela sam, iako mi se to učinilo kao  pretežak i preozbiljan zadatak. Predstavu će igrati dječije pozorište u Doboju „Pozorištance“. Djeca iz crkvenog hora Krasnica iz Čajniča su snimili tu predstavu i  kao video zapis postavili na drušvene mreže u sklopu misionarske akcije „Zavoli, voli, obnovimo sebe Glas Srbije“, čiji je rukovodilac Maja Kovačević. Neka se širi Bogoljublje na duhovnu korist svakom čovjeku. I drugi kraći  igrokazi  su  izvođeni na sceni još dok su bili na papiru, a najčešće duhoviti igrokaz o gluvoj baki na roditeljskom sastanku. Osjećaj je fantastičan dok u punoj sali slušaš ljude koji se  od srca smiju. Začudim se koliko sve dobije drugu dimenziju, i sve zvuči i izgleda mnogo bolje na sceni, nego dok je samo mrtvo slovo na papiru

ASinfo: Pored igrokaza, Vašu poeziju školarci često govore na školskim priredbama i svečanostima, a i neke od pesama su komponovane i izvodi ih crkveni horovi. Da li je za jednog stvaraoca najbitnije kada bude prihvaćen u svojoj okolini? Kakvo značenje za Vas ima takvo uvažavanje, može li se radost opisati rečima?

Rada: Ne postoji čovjek kome  ne prija da ga poštuju i cijene. Mene jednako raduje da to osjetim od  ljudi kako u mom gradu, tako i bilo gdje. To donosi i veću odgovornost da treba da pazim da to poštovanje i zaslužim i zadržim, ali i da stalno radim na sebi da se ne pogordim, jer je istina da volim scenu, i pohvale i aplauze. Gordost je jedan od najvećih ljudskih grijehova, i blagodat se brzo gubi kada poletimo i pomislimo da smo bolji od drugih. Kada sam prvi put dobila prvu nagradu na jednom konkursu sjećam se da sam cijeli dan bila kao u transu. A onda mi je u jednom dahu izašla iz srca pjesma Rašivena gordost, i ta pjesma je prva u mojoj knjizi. Rado je govorim, i objavljena je i u časopisu Eparhije zvorničko- tuzlanske. Kad god poletim sama sebi je recitujem. Jedan stih iz te pjesme se nalazi i na zadnjoj korici knjige i on glasi „na koljena padam glasovi se čuju, ko Svevišnjem hrli ničeg se ne boji, sve zasluge, kćeri, Bogu pripadaju, a samo su grijesi, samo oni tvoji“. Ne želim da se moja porodica, a posebno moja djeca, ikada zastide zbog onog što sam napisala ili rekla. Njihova podrška mi je najbitnija.

ASinfo: Mnoge Vaše pesme, kao što sam napomenula, su muzički obrađene. Kako doživljavate svoju poeziju u muzičkom aranžmanu?

Rada: Muziku volim, kada zasvira prva ustajem da igram. Volim dobre tekstove, volim i zabavnu i narodnu i duhovnu i etno muziku. Sve! Onda možete zamisliti koliko sam srećna kad čujem da neko pjeva moju pjesmu. Milica Dosković to radi sjajno i ja se ne prestajem čuditi otkud mene ta sreća da zadesi da od toliko pjesnika i pjesama ona baš uzme moje. Na televiziji Hram Milica pjeva moju pjesmu ,,Dok crvena zvona zovu” svake nedjelje prije i poslije liturgije. Na toj televiziji pjeva i druge moje pjesme. Često ih izvodi i na drugim kulturnim događajima.Čujemo se svakog dana, ali se još nikad nismo srele. Daće Bog da dođe na moju promociju, pa da nam zapjeva.

ASinfo: Vaše radove možemo pronaći u časopisima, zbornicima, antologijama i mnogim portalima. Da li su u planu neke nove knjige i komadi, šta još možemo očekivati iz Vašeg pera?

Rada: Imam napisanih nekoliko kratkih priča, ali s obzirom da su autobiografske nekako nemam hrabrosti da ih objavim, mada sam neke slala na konkurse i tri su nagrađene. Takođe imam napisanih haiku pjesama stotinjak, pa možda i jednu zbirku tih kratkih pjesama da objavim.

Nemam planova jer sam se uvjerila da Bog sve uredi mnogo bolje od mene, i prepustim Njemu sve, a ja uradim što je do mene. Ali imam mnogo želja koje nisu ni malo skromne.  Kažu da se čovjek razboli od neispunjenih želja, a da je tako ja bih odavno bila na bolesničkoj postelji. Šalim se malo, ali u svakoj šali ima malo i šale. Maštam ja tako nekad kako ću da uđem u čitanke, lektire, da neki izdavač uzme moje pjesme za djecu i pravi nova izdanja u milionskom tiražu. Maštam da dobijem inspiraciju i napišem mnogo romana kao Ljiljana Habjanović, ali i romane kao sestre Bronte, Perl Bak, da napišem nekih hiljadu novih svojih sunaca kao Hoseini, da žene plaču uz moje romane kao što sam ja plakala čitajući Tri ljubavi od Kronina. Mnogo ja maštam i želim. Ali i ako ništa od toga ne bude, a vjerovatno neće biti, ja ću se opet zahvaljivati Bogu svakog jutra na svemu. „Sredina je Hristova“ i to ne zaboravljam. I do sada mi je  previše dao, toliko da mi je dovoljno radosti za cijeli život. Imam svoju molitvicu koju često ponavljam: ,,Gospode. daj mi inspiraciju da pišem, ali ako će me to pisanje odvesti dalje od Tebe ne dozvoli da napišem više ni jednu jedinu riječ“.

ASinfo: Na konkursu Sabora pesnika ,,Vostani Serbije“ nedavno ste dobili Treću nagradu za svoju pesmu, u žiriju su bili veliki i priznati umetnici, kao i vokalni solista Milica Dosković, koja je mesto Vas preuzela nagradu. Koliko Vas raduju takvi događaji i da li je ovaj konkurs bio jedinstven do sada?

Rada: Na taj konkurs se mogla poslati samo neobjavljena pjesma a ja takvih nisam imala osim nekoliko pisanih još u ratu. Jedina pjesma koju iz nekog razloga nisam objavila nigdje je pjesma koju sam napisala za Milicu Dosković, i posvećena je njenom pokojnom mužu Davoru. Milica je odmah dala melodiju toj pjesmi i poslala mi snimak. Bila je oduševljena. I eto, na našu radost nagrađena je. Pitala sam organizatora da li je može Milica preuzeti u moje ime i odmah otpjevati tamo što su oni sa radošću prihvatili. Žao mi je što nisam mogla biti sa njima, ali srećna što je nagrada kod Milice. Ta žena je nevjerovatna i veliko je bogatstvo imatu nju za prijatelja. Podržavam sve konkurse i projekte čiji je glavni cilj  da budu čuvari svega onog što je dobro za naš srpski narod i našu crvu.

ASinfo: Kakva je Vaša saradnja sa ASoglasom i da li planirate još nekakvu saradnju u budućnosti?

Rada: Saradnja sa Asoglasom je odlična. Pružaju meni, ali svim pjesnicima maksimalnu podršku. Promovišu nas i posvećuju pažnju svakom posebno. Profesionalni su i posvećeni svom poslu. Najbolji dokaz da je to tako je činjenica da oni uvijek imaju posla. To im iskreno i svim srcem želim i u budućnosti. Naravno da se naša saradnja nastavlja.

ASinfo: Da li biste imali neku poruku za naše čitaoce?

Rada: Hvala vama na ovom razgovoru i želim  svim čitaocima da im naše knjige bar za trenutak uljepšaju život i skrenu misli sa ove nevolje koja nas zadesila. Poslije kiše mora sunce zasjati. Iz ličnog iskustva, i iskustva mnogih  ljudi koje poznajem, bez vjere u Boga, posta, pričešća i pokajanja, teško možemo zadobiti mir koji je svakoj duši potreban.

Razgovor vodila: Nevena Milosavljević